Današnja župa Čeminac obuhvaća četiri naselja: Čeminac, Kozarac, Novi Čeminac i Jagodnjak. Hrvatski naziv mjesta Čeminac vjerojatno potječe od turcizma cim, odnosno cimen, što znači livada. Oko naselja Čeminac su bili dobri pašnjaci i razvijeno stočarstvo. Ima naznaka da je na području današnje župe u davnini bila rimska kolonija Mursilla, a kasnije je na tome mjestu bio grad Lasko, Laskafeld, Laskafalu. U 14. stoljeću u dokumentima se spominju mjesta koja su prethodila Jagodnjaku i Kozarcu.

Odredbom cara Josipa II., 1789. godine se odvajaju mjesta Čeminac (tadašnjim imenom Laskafalva), Karanac (Karants) i Jagodnjak ( Katsfalu) od župe Darda te se osniva mjesna kapelanija Čeminac. Kasnije će toj kapelaniji pripasti i selo Kozarac (Keskend) i Grabovac (Albertfalu), te imanja Franjina, Monyoros, Nyard, Tsümeny, Kohar, Rev i Budvar. Čeminac postaje realna župa 1803. godine. Kasnije se župi priključuje i Novi Čeminac koji je nastao oko 1865. Tada se u župi govorilo njemačkim jezikom, izuzev manjeg broja Mađara u Jagodnjaku.

Kao događaj vrijedan spomena zabilježeno je da je car Josip II. poslije osvajanja Beograda, vraćajući se u Beč, prenoćio u Čemincu te odredio da to selo dobije vlastitog svećenika i crkvu. U to je vrijeme u Čemincu, na cesti između Osijeka i Ugarske, bio poznati mlin i pivovara.

Matice krštenih, vjenčanih i umrlih se vode od 23. svibnja 1789. Tako je zabilježeno da je 1829. godine Čeminac brojao 829 katolika, Jagodnjak 230, a Kozarac 370. U Jagodnjaku je bilo 1.300 pravoslavaca i 341 reformat.

Zbog materijalnih poteškoća, nemogućnosti uzdržavanja župne crkve i župnika, pečuški biskup Ignacije Szepesy odlučuje da se župa Čeminac 1. siječnja 1831. gasi i ponovno pripaja župi Darda. Ipak, barun Josip Pongracz 26. lipnja 1831. daruje zemljište za uzdržavanje čeminačkog župnika, kako vjernici toga područja ne bi morali na bogoslužja dolaziti u Dardu, što je bilo povezano s brojnim poteškoćama.

Do 1945. godine Čeminac je pretežito naseljen Nijemcima, uz manji broj Srba - tzv. optanata koji su došli u Baranju nakon I. svjetskog rata te Mađara. U sklopu crkvenog imanja nalazilo se i groblje koje je u 19. stoljeću premješteno na novu lokaciju, a prema kazivanjima mještana Čeminca sve do 1964. godine moglo se naići na tragove tog starog groblja. Uz crkvu, u 19. stoljeću, u samom središtu sela, sagrađena je i škola. Školovanje je bilo obvezno za djecu od 6 do 12 godina, nastava se odvijala na njemačkom, njemačko-mađarskom i njemačko-hrvatskom jeziku.

Oko 1800. godine osnovana je poštanska stanica, koja je kočijama dovozila putnike iz Osijeka do Čeminca, tu mijenjala konje i odlazila do današenjeg Branjin Vrha te se vraćala za Osijek. Poštanski promet traje od 1800. do 1860. godine, kada Čeminac dobiva željezničku postaju.

Prvi župni stan je u Čemincu izgrađen 1801. od sušene opeke, a novi se gradi 1871. te se koristi još i danas.

1910. godine pošta Čeminac dobiva prvi telefonski aparat. U gospodarskom pogledu Čeminac je povijesno poljoprivredni kraj, uz razvijene sve vrste obrta: pekare, kovačnice, trgovine, mesnice, gostionice i sl. Zanimljiv je podatak da je 1880. godine selo imalo i svog liječnika.

Nakon I. svjetskog rata i novih političkih prilika, 1. prosinca 1923. osniva se apostolska administratura za sjevernu Slavoniju i južnu Baranju, u sastavu koje se nalazi i župa Čeminac. Od tada se župe tog područja izdvajaju iz Pečuške biskupije i daju pod upravu đakovačkog biskupa kao apostolskog administratora. Potpuno pripojenje ove apostolske administrature Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji događa se 30. listopada 1971.

DRUGI SVJETSKI RAT I PORAĆE

Drugi svjetski rat uvelike se odrazio na cijelu Baranju, pa tako i na Čeminac. Po završetku II. svjetskog rata njemačko je stanovništvo protjerano. Međutim, oni nisu izgubili vezu sa starim krajem te su do 1991. godine u nekoliko navrata posjetili Čeminac, a 1990. su donirali znatna sredstva za obnovu župne crkve.

Kako je 1945. godine područje župe Čeminac ostalo gotovo potpuno nenaseljeno, vlasti tadašnje Narodne Republike Jugoslavije tu naseljavaju Hrvate iz Sjeverne Hrvatske. Od 1946. godine većinu populacije mjesta Čeminac čine Hrvati - Zagorci, a Kozarca Međimurci. Mnogima od njih vizije o boljem životu nisu se ispunile. Odmah po dolasku 1946. godine osniva se u Čemincu poljoprivredna zadruga (po uzoru na sovjetske kolhoze) pod nazivom “Nova izgradnja”. Gotovo sva populacija bila je uključena u zadrugu na način da je sva imovina, odnosno zemlja, ušla u zadružno vlasništvo, a dobit se nije dijelila sukladno unesenom zemljištu, nego prema broju odraslih - punoljetnih članova zadruge, što mnogi nisu mogli prihvatiti. Zadruga je trajala do 1953.

Raspadom zadruga, kada su mnogi bili mišljenja da dolazi bolje vrijeme, nije došlo do znakovitih pomaka, budući da su poljodjelci bili ograničeni tzv. zemljišnim maksimumom, pa tako nitko nije mogao imati više od 8 jutara zemlje jer vlasti nisu dozvoljavale veću privatnu inicijativu.

Župna crkva u Čemincu dobiva električnu rasvjetu 1959. godine. Od 1964. do 1967. godine obnavljane su crkve u Jagodnjaku i Kozarcu. Obje su iznutra obojane i postavljeni su novi oltari. U filijali Jagodnjak na stropu je velika slika Uznesenja Blažene Djevice Marije. U Kozarcu je na stropu slika Uskrsnuća, a na zidovima slike rođenja i muke Gospodinove.

24. lipnja 1968. u župi Čeminac mladu misu slavi o. Mirko Novak, kapucin iz Novog Čeminca. Te iste godine Čeminčanin Andrija Vrbanić odlazi na školovanje u Dječačko sjemenište Šalata u Zagreb kao kandidat za svećenika.

1972. godine su obnovljene gospodarske zgrade uz župni stan, a 1974. i sam župni stan. 25. srpnja 1976. godine krizmu za 134 krizmanika u župi Čeminac dolazi podijeliti novozaređeni đakovački i srijemski biskup mons. Ćiril Kos.

1977. počinju u župi pučke Misije pod geslom: „Što koristi čovjeku, ako cijeli svijet zadobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti?“ (Lk 9,25). Misije su držane u Čemincu od 11. do 18. prosinca, u Kozarcu od 11. do 16. prosinca, a u Jagodnjaku od 16. do 18. prosinca. Misionari su bili oci isusovci: Zvonko Majić, Ivo Lojza i J. Ipša.

4. kolovoza 1979. u župnu crkvu je postavljen razglas

Mladu misu u Čemincu 5. srpnja 1981. slavi vlč. Andrija Vrbanić.

9. listopada 1983. održan je u Čemincu Euharistijski kongres. Predvodio ga je zagrebački pomoćni biskup mons. dr. Mijo Škvorc. Sudjelovalo je, uz domaće župljane, više od 750 hodočasnika iz Baranje. Toga je dana podijeljeno preko 700 svetih pričesti.

16. kolovoza 1988. godine popravljen je toranj crkve u Čemincu,
a 1989. je nastavljena unutrašnja obnova crkve. Obnovljene su stare freske. Crkva je dovršena u kolovozu 1990. godine. 2. rujna 1990. blagoslovio ju je dijecezanski biskup mons. Ćiril Kos uz sudjelovanje pomoćnog biskupa mons. Marina Srakić. Događaju je nazočilo preko 1500 vjernika.

Video zapisi

DOMOVINSKI RAT

Početkom ratnih zbivanja 1990-tih, župnik Varžić je u župi ostao do 21. kolovoza 1991. Išao je na filijale sve do nedjelje iza Velike Gospe, pa i u Jagodnjak u kojem je morao već preko mjesec dana preko srpskih barikada ići služiti svetu misu. U travnju 1991. su iz Beograda došli četnički dragovoljci dati podršku pobunjenim Srbima čije je uporište bilo u Jagodnjaku. Za čitavog srpnja i kolovoza iz smjera Jagodnjaka, Novog Čeminca i Uglješa minobacačima (80 i 120 mm) gađali su Čeminac svake noći sa po desetak granata. Župnik je preko autoprijevozničke tvrtke Panturist evakuirao žene i djecu na Brač i druge otoke. U župi su ostali starci i muškarci koji su se organizirali u odred obrane. Povratak u Čeminac počeo je 1998. sa mirnom reintegracijom Baranje i Istočne Slavonije.

U nedjelju iza Velike Gospe, 20. kolovoza 1991., u crkvu je došlo na misu samo 4 osobe: 2 žene i 2 muškarca. Došli su s pištoljima, a to je bila i posljednja nedjeljna misa u tada novoobnovljenoj crkvi Srca Isusova. Potom, upozoren iz Jagodnjaka „da idu da ga uhvate“, župnik brzo preko već okupirane Švajcarnice odlazi do Darde koja je toga dana još bila slobodna, te preko Osijeka odlazi u svoje rodno mjesto Košku kod brata. Tamo je već bila smještena njegova majka koja mu je u Čemincu vodila kućanstvo.

10. travnja 1992. srpski okupatori su do temelja spalili čeminačku župnu crkvu. Ostali su goli zidovi. Obrasla je u šikaru izvana i iznutra te čekala obnovu. Radovi na obnovi su počeli u jesen 2001. i trajali do jeseni 2003. godine.

Župnik Varžić se vraća u Čeminac 16. kolovoza 1999. godine kad je bila završena i obnova župnog doma, koji je obnovljen donacijom države Hrvatske i zaklade Renovabis iz Njemačke.

Filijalne crkve sv. Emerika (Dobrog Pastira) u Kozarcu i sv. Vendelina u Jagodnjaku bile su devastirane te odmah po povratku počinje i njihova obnova.

Video zapis

Čeminac - 06.09.1997. Povratak mještana - čišćenje spaljene crkve i devastiranog groblja

CRKVE

Prva župna crkva u Čemincu je izgrađena od drveta 1749., a podzidana opekom oko 1800. godine. Bila je posvećena sv. Ivanu Nepomuku. Toranj je pokriven šindrom. Tri su zvona obješena u drvenom zvoniku: najveće tada još neblagoslovljeno, srednje posvećeno Bl. Djevici Mariji i najmanje posvećeno sv. Andriji. U crkvi su bila dva oltara: sv. Ivana Nepomuka i Bl. Djevice Marije te stare orgulje od 7 registara. 1831. zbog opasnosti od urušavanja, stara je crkva porušena i izgrađena nova i veća.

U filijali Kozarcu izgrađena je crkva od dobrog materijala 1811. godine i posvećena sv. Emeriku Vojvodi. Blagoslovio ju je Juraj Szmer, župnik u Luču i vicearhiđakon darđanskog okruga. U zvoniku su bila dva zvona: veće izliveno u Pečuhu, posvećeno Uzvišenju sv. Križa, a posvetio ga je biskup Josip Kiraly. Manje je izliveno u Grazu oko 1780. Na oltaru je bila slika sv. Emerika Vojvode. Crkva je imala 6 klupa, orgulje od 5 registara i prostran kor.

U Jagodnjaku je crkva bila povezana s učiteljevom kućom, a u njoj su se nalazile slike sv. Vendelina, sv. Križa, Sedam žalosti Bl. Dj. Marije i sv. Barbare, te jedno zvono u drvenom zvoniku. Do sredine 19. stoljeća u toj se crkvi nije služila misa, nego se koristila za razne pobožnosti.

Crkva u Čemincu bila je drvena i ruševna, stoga su 1824. godine poduzeti prvi koraci u izgradnji nove ili obnovi stare. Već 1833. godine iz temelja je izgrađena nova i veća crkva. Župa Čeminac 1848. godine gubi svoju staru filijalu Karanac koja se pribraja kapelaniji (kasnije župi) Kneževim Vinogradima.

Današnja župna crkva

Župnu crkvu Presvetog Srca Isusova je u neogotičkom stilu gradilo mjesno njemačko katoličko stanovništvo 1906. i 1907. godine, i to od novca zarađenog prodajom mlijeka . Ovo je jedna od najljepših baranjskih crkava koju vjernici, upravo zbog njezine ljepote, od milja zovu Baranjska katedrala . Građena je na mjestu stare crkve, a potpuno je dovršena i blagoslovljena 24. lipnja 1907. godine. Crkvu je kasnije, 1915. godine, oslikao mađarski slikar Ernest Gebauer . Stogodišnjica postojanja crkve obilježena je 17. lipnja 2007. godine koncelebriranom svetom misom , koju je predvodio đakovački i srijemski biskup dr. Marin Srakić , a koji je crkvu tom prilikom i posvetio.

U relativno kratkoj povijesti, ova je crkva bila dvaput uništena. Prvi put je devastirana u godinama poslije II. svjetskog rata , nakon kolonizacije. Tada je uništen crkveni interijer i po nekim tvrdnjama, bila je "spremna" za paljenje, što se ipak nije dogodilo. U tako devastiranom stanju crkva je bila godinama, a nakon dolaska župnika Josipa Varžić u Čeminac 1964. godine počela je njena postupna obnova.

Osobitim financijskim doprinosom i zauzimanjem nekadašnjih stanovnika Čeminca, Nijemaca koji danas uglavnom žive u Njemačkoj, ta je crkva 1990. godine temeljito obnovljena. Tom su prilikom, također, revitalizirane i vrijedne freske : deset prizora Starog zavjeta , deset prizora Novog zavjeta i više medaljona s likovima svetaca na podgledu lađe

Dvije godine kasnije, u vrijeme Domovinskog rata , dok teritorij Baranje nije bio pod kontrolom Republike Hrvatske , nego u sastavu nepriznate Republike Srpske Krajine , crkva je zapaljena i time opet potpuno devastirana, i to na znakovit datum: 10. travnja 1992., obljetnicu uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine. Tom je prilikom u crkvi izgorjelo sve što je moglo gorjeti.

Druga obnova počela je nakon povratka prognanog stanovništva u Baranju i trajala je nekoliko godina. Rekonstrukcija, obnova i revitalizacija crkve započela je 2001. godine, prema projektu tvrtke "Daing" iz Daruvara . Investitori su bili: resorno ministarstvo RH , Đakovačka i srijemska biskupija , Osječko-baranjska županija i Općina Čeminac . Do 2005. godine dovršeni su svi građevinski radovi. Unutrašnje plohe zidova su ožbukane i oličene, a glavni oltar je obnovljen, te su u njega postavljene moći sv. Leopolda Mandića. Na njega je postavljen novi kip Srca Isusova visine 3 m. Nove klupe donirala je Općina Čeminac. Iz Nizozemske su nabavljene koncertne orgulje s 18 registara, dovršeno je centralno grijanje te instalirano ozvučenje. U obnovu je uloženo gotovo 2 milijuna kuna , a najviše sredstava pristiglo je iz Ministarstva obnove.

JOSEF ANGSTER, GRADITELJ ORGULJA IZ JAGODNJAKA

Josef Angster (Jagodnjak, 7. 7. 1834. – Pečuh, 9. 6. 1918.) potječe iz obitelji njemačkih kolonista koji su u Baranju doselili oko 1790. godine. Josef je od malih nogu pokazivao nadarenost za glazbu živeći svakodnevni seoski život na obiteljskom gospodarstvu.

U Osijek odlazi 1850. godine i do 1853. uči stolarski zanat u radionici majstora Heima. Mladom naučniku je bilo stalo do učenja kod Heima jer je ovaj bio jedini stolar u Osijeku koji je mogao dokazati svojih 18 godina vandrovanja, što je značilo bogato radno i stručno iskustvo. Nakon oslobađanja iz radionice (tj. dobivanja svjedodžbe stolara) krenuo je na vandrovanje, tada uobičajeni period stjecanja stručnih iskustava radom po drugim radionicama. Vandrovanje ga odvodi na istok do Temišvara. Da bi ostvario svoj mladenački san o gradnji orgulja, krenuo je na drugi put vandrovanja na zapad. Prvi značajan susret sa orguljarskom radionicom zbio se u radionici Petera Titza u Beču, da bi ga vandrovanje u nastavku odvelo u Brno, Prag, Leipzig, Potsdam, Berlin, Düsseldorf, Köln, Strassbourg, Freiburg, Basel, Bern, Luzern i Pariz. U svim tim mjestima se Angster trudio zaposliti u orguljarskim radionicama, isprva kao stolar. Izrađujući dijelove orgulja, od najjednostavnijih (tipke) preko složenijih (trakture, mjehovi, zračnice, svirale) ulazio je u sve tajne orguljarskog umijeća. U Parizu ga je u radionicu primio tada najznamenitiji francuski graditelj Aristid Cavaillé-Coll. Od jednostavnijih radnih zadataka je Josef Angster napredovao, da bi za tri godine boravka kod Cavaillé-Colla (1863.-1869.) radio na najzahtjevnijim poslovima montaže, intoniranja i ugađanja orgulja.

Tijekom 16-godišnjeg vandrovanja radio je između ostalih i u najznačajnijim orguljarskim radionicama različitih nacionalnih orguljarskih škola koje su obilježile razvoj europske orguljarske umjetnosti 19. stoljeća. Bio je u mogućnosti ostati u Parizu, no osjećajući snažnu nostalgiju, vratio se u rodni Jagodnjak.

Dobivši posao gradnje orgulja za novosagrađenu sinagogu u Pečuhu, u tome gradu otvara radionicu 1867. godine. Radionica Josefa Angstera, koja je s vremenom prerasla u tvornicu, opstala je kroz tri generacije, do 1949. Godine. U tom je razdoblju sagradila 1307 orgulja i 3500 harmonija vrhunske kvalitete izrade i visokog umjetničkog dosega.

Danas u Republici Hrvatskoj postoji oko 28 orgulja Josefa Angstera na području od Brinja (kao najzapadnijeg lokaliteta) do mjesta u istočnoj Slavoniji i Baranji. Za rodni Jagodnjak je Angster sagradio dvoje orgulje: za evangeličku crkvu (op. 23, , M/M/7/1/P, 1877. g.) i za filijalnu crkvu Svetog Vendelina (op. 403, M/M/7/1/P, 1902. g.).

Orgulje u filijalnoj crkvi Sv. Vendelina u Jagodnjaku su manje romantičke liturgijske orgulje konstruirane upravo za taj sakralni prostor. Zbog vrhunske kvalitete izrade, ali i zbog činjenice da ih je graditelj napravio za svoje rodno mjesto, s pravom su upisane u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske i zaštićene pravnim aktom Z-4212 Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Trenutno su ove orgulje izvan uporabe, desetljećima potpuno zapuštene i onečišćene. Unatoč oštećenjima, očuvane su u izvornom stanju. U planu je njihova reparacija.

SVEĆENICI

Kao prvi mjesni pomoćnik (kapelan) u Čemincu je bio postavljen dominikanac o. Antun Kögl iz Popovca 4. lipnja 1787. O. Florijan Karlo Popp dolazi 1789. godine kao kapelan, a zatim ponovo Kögl 1790. Mihovil Traiber dolazi u Čeminac 1794. godine, a nakon njega za župnog upravitelja 1796. godine dolazi fra Izidor Reichert, koji gradi sakristiju stare crkve. Njega na službi župnog upravitelja nasljeđuje 1803. godine Kazimir Dietlmayer iz Šikloša, miljenik obitelji grofova Eszterhazy, koji je u Čemincu dugo djelovao, sve dok nije umro od posljedica moždanog udara u harkanjskim toplicama. 1816. na njegovo mjesto dolazi Ivan Nepomuk Szabo, koji na ovoj službi provodi dvije godine. O. Ignacije Nagy, protiv kojega je 1820. godine, kao župnika Bölcske, provedena istraga, dobio je upravu nad župom Čeminac, ali nikada nije uveden u službu . On tu i umire 3. srpnja 1841. 15. srpnja 1841. čeminačkim župnikom postaje Andrija Szemeredy. Antun Mike 1855. godine dolazi za župnog upravitelja, a njega 1864. nasljeđuje Đuro Bedeković.

O svećenicima u Čemincu između 1864. i 1936. podatci nam nisu poznati.

8. rujna 1936. godine župnik Lovslov Kozmar napušta Čeminac i odlazi za župnika u Nuštar, a novim upraviteljem župe imenovan je Ivan Sekula koji je njome upravljao do 1949. Tada upravu župe Čeminac preuzimaju kapucini iz Osijeka sve do 1960. Od osječkih kapucina župu su vodili: o. Modesto Borak od 1951. do 1957. godine, a od 1957. do 1960. o. Anđeliko Kos. Na zamolbu kapucinske provincije, kapucini su razriješeni uprave župe Čeminac 20. kolovoza 1960. Od tada župom privremeno upravlja Stjepan Schön do 1. listopada 1960., kada je novim upraviteljem imenovan Mirko Seleš. 31. srpnja 1962. upraviteljem župe je imenovan Petar Šokčević. Na njegovo mjesto dolazi Josip Varžić 7. ožujka 1964.

25. kolovoza 2005. Varžić dobiva drugi moždani udar te odlazi na liječenje u osječku bolnicu. Privremeno ga mijenja salezijanac don Josip Košćak, župnik u Belom Manastiru. Kako Varžićev oporavak sporo napreduje, u listopadu 2007. za župnog upravitelja imenovan je Josip Blumenšajn, župnik u Baranjskom Petrovom Selu. Istovremeno kao pastoralni pomoćnik dolazi Nikola Kraljević, umirovljeni svećenik iz Đakova. Začasni kanonik Stolnog kaptola đakovačkog i srijemskog i čeminački župnik Josip Varžić preminuo je u nedjelju, 1. lipnja 2008. u osječkoj bolnici te je sahranjen dva dana kasnije, 3. lipnja, na mjesnom groblju u Čemincu.

17. kolovoza 2008. novim župnikom župe Čeminac imenovan je Dinko Kalmar.

22. kolovoza 2016. novim župnikom je imenovan Gergely Beer.

Sadašnji župnik župe Čeminac je Stipo Marić.

................................... ......................................................................................................... ..................................

LITERATURA I VRELA:

SRŠAN, dr. Stjepan, prir., Kanonske vizitacije, Baranja, Knjiga II. (1829. – 1845.)

Spomenica župe Čeminac

SEKULIĆ, Ante, Hrvatski baranjski mjestopisi

http://sh.wikipedia.org/wiki/Crkva_Presvetog_srca_Isusova_%28%C4%8Ceminac%29

LUKIĆ, Anamarija, Župe sjeverne Slavonije i Baranje, Od oslobađanja od turske vlasti do pripojenja Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji, d iplomski rad

VARGA, Darko, Josef Angster – poznati graditelj orgulja iz Baranje , VDG Jahrbuch, Vol. 15, 2008., str. 143-186.

.................................... .............................................................................................. .......................................